Home Blog Velebit, voda i čovjek

Velebit, voda i čovjek

Područje Malog Bata, zaleđe Crnopca
Područje Malog Bata, zaleđe …

 

Velebit, voda i  čovjek

 

Geološki gledano, Velebit je vapnenjačko stijenje nastalo taloženjem morskih organizama, koje je započelo još u trijasu, početnom razdoblju mezozoika, prije 200 milijuna godina. Kasniji tektonski pomaci oblikovali su to stijenje u kukove i vrhove međusobno odijeljene ponikvama i uvalama. Na kraju su korozija, erozija i klimatski uvjeti iz takve geološke građe (mekane stijene) i njenih hidrogeoloških značajki (velika vodopropusnost) razvili vrlo živopisan kraški reljef. Ovaj razvoj traje i danas. Bogatstvo kraških reljefnih oblika pojavljuje se u velikom broju, od neobično oblikovanih kukova, rastrganih vrhova i grebena, greda, uspravnih stijena, do milijuna škrapa najrazličitijh oblika i veličina, ponikvi, dubokih vrtača, provalija, jama i raznih speleoloških objekata te ostalih kraških depresija.

 

Mnoge takve depresije ili uleknine vremenom su se napunile materijalom ispranim s vrhova i humusom iz šuma. Tako su nastali čovjeku najznačajniji kraški oblici - dolci. To su kraške livade čovjeku pogodne za život.

 

Sjeveroistočni (kontinentalni) obronci Velebita češće su pokriveni zelenim biljnim i šumskim pokrovom, dok su jugozapadni (primorski) obronci više goli i stjenoviti odnosno krški krajobrazi. Potonji su zbog blaže klime, nekad bujnih šuma i blizine priobalnih (podgorskih) naselja bili izloženiji vjekovnom utjecaju čovjeka (sječa, ispaša). Čovjek je obitavao u svim pojasevima Velebita. Donji i srednji pojas bi stalno nastanjivao, a u vršnom pojasu bi uglavnom napasao stoku i samo tamo gdje je bilo pogodno, gradio privremene ljetne pastirske stanove. Priroda je u svemu tome pomogla, pa je gotovo duž cijeloga velebitskog masiva na njegovoj primorskoj strani izgradila reljef koji jasno odražava te pojaseve, uočljive u vidu velikih pragova ili kako to Podgorci kažu “poda” (podova). Donji je pod najbliži moru i može sezati sve do dvjestotinjak metara nadmorske visine. Srednji pod dosegne ponegdje i do 700, pa i 800 mnv. Gornji pod je slabije uočljiv, rastrgan je u manje zaravni i dolce rijetko razbacane na visinama do gotovo 1000 m među stršećim kukovima i šiljastim vrhovima.

 

BOGATSTVO VELEBITSKIH DOLACA

VELEBITSKI “PODI” (PRAGOVI)

 

Promatran iz primjerene udaljenosti, Velebit ostavlja dojam golemosti, surovosti i ljepote istovremeno. Koliko privlačno, toliko i odbojno, ovo gorje za čovjeka je ipak izrazito surovo. Zelenilo pašnjaka, dolaca i šuma ljeti mami svojom svježinom, ali satire svakoga živog stvora u nemilosrdnom kamenjaru, koji u popodnevnim satima redovito isijava pri 40°C. Svježina zelenila, koliko god bila ugodna i privlačna, zapravo je pravi ubojica. Nađete li se početkom ljeta u nekome dolcu ili na sočnom travom bogatoj rudini kojom piri osvježavajući povjetarac, doživjet ćete raj. Pomislit ćete kako na ovoj Zemlji nema ljepšega mjesta.

 

I zaista je tako, ali samo dok uza se imate pitke vode.

 

Kad je potrošite, sva čarolija nestane. Jer, uslijed silne sreće ste zapravo na toj svježini nesvjesni koliko tekućine je iz vas ishlapilo pod utjecajem sunca i ugodna vjetrića. Pitate se, kako je moguće u toj, čas vegetacijom bogatoj, čas siromašnoj prirodi ostati bez vode. Od čega rastu takve divne šume i livade prepune mirisna i sočnog bilja? Rastu naravno od vode koju upravo zadržava ta vegetacija, ali vode tekućice i stajaćice nigdje na vidiku. Kako ljeto odmiče, u njegovo najtoplije doba, u kolovozu, zeleni pašnjaci i dolci počinju žutjeti i blijediti. Nekada to bude i ranije, pa vam se ranoljetna svježina zelenila na istome mjestu mjesec dana kasnije nikako ne uklapa u prethodni doživljaj raja. Pogledom na to žutilo postajete još žedniji.

 

Velebitski dolac i stado koza
Velebitski dolac i stado koza

 

 

Budete li, pak, tamo zimi, kiša će vas nemilice prati sve dok je ne potjera bura i sa sobom donese snijeg i led. Snježnu bajku koju možete ugledati zimi, doživjet ćete danas sve rjeđe, ali samo ako je lijep i sunčan dan.

Bude li burni dio zime sa snijegom i ledom ili bez toga, najbolje je odgoditi vaš izlet ili možete računati na uganuće skočnoga zgloba, možda prijelom nekog od udova. Kako god okrenuli, stalno će vam nedostajati voda, osim kada pada kiša. No, tada vam se zaista ne mili ići u taj kraj.

 

VELEBITSKA BAJKA

BIJESNA BURA U VELEBITSKOM KANALU

 

Razlog nedostatka tekuće vode u Velebitu je njegova već spomenuta vodopropusnost. Lako topive vapnenjačke stijene odlična su hranjiva podloga iz koje uporna priroda pomoću kiše crpi prve kemijske spojeve potrebne za početak života malih biljčica. No, slojevi među stijenama lako propuštaju vodu u dubinu sve do mora, kamo se pitka voda izljeva u ogromnim količinama. Stoga je vodi na njenome putu Velebit tek prolazna postaja.

Dio vode ipak odlazi u podzemlje, a dio u Savsko-Dunavsko-Crnomorski sliv. Najmanji dio te silne vode se pojavljuje na rijetkim izvorima, poput onoga na zaravni Štirovača. Taj snažni izvor je prije iznimka nego pravilo, kakva se duž Velebita susreće svakih 80 do 100 kilometara. Manji izvori koji ljeti ne presušuju također su velika rijetkost, a poznavanje njihova položaja polako iščezava nestankom bivših velebitskih žitelja iz popisa stanovništva.

 

Zašto je onda čovjek uopće živio u Velebitu i kako je uopće preživljavao u toj surovoj sredini bez vode?

 

Obitavanje velebitskih stanovnika bilo je uvjetovano nizom gospodarskih i povijesnih razloga. Mnoge najezde naroda u predilirsko, ilirsko i kasnija doba natjerale su tadašnjeg čovjeka na život u gorju. Stalne promjene i borbe za životni prostor jedine su ljudski uzrokovane pojave koje su se trajno odvijale kroz tisućljeća na Balkanskome prostoru. Iako za život nije najpoželjnije, velebitsko je područje pružalo ipak kakvo, takvo, teže dostupno utočište koje obiluje pašnjacima, a nerijetko se tu nađe i kakav dolac s plodnom zemljom.

 

Velebitski stan
Velebitski stan

 

 

Ako je bilo sreće i dovoljno kiše, godina bi bila rodna, ako ne, glad je bila zajamčena. Spas je ipak bila stoka od koje se nekako dalo preživjeti. Za stoku je i opet presudna voda, pa su se oni ljeti rijetki, od naselja satima udaljeni izvori, sa stokom obilazili u kolonama.

Kao posvuda u gorju, velebitski žitelji su raspolagali manjim površinama obradiva zemljišta i pašnjacima rasutima posvuda oko njih, u najtežim zabitima. Svaki komadić obradive zemlje dobro je došao. Stoga su se ti gorštaci na svoj svakodnevni posao kretali danas teško predočivom mrežom bezbrojnih putova i puteljaka. Za njih je Velebit bio poput velikoga grada s malim satelitskim naseljima. Nisu oni hodili na Velebit, nego su stalno bili u njemu, kao i mi u našim gradovima i selima. U njihovom govoru zato se kaže: idem u dolac, idem u goru, bili smo u planini, našao se upola stijene, zapeo je u snijegu. Popeti se na neki kuk ili vrh bila je tek rijetka prigoda, koju su si mogli priuštiti dokoni mladi čobani dok su čuvali stoku na nekoj gorskoj livadi ili strmoj rudini.

 

Zaboravljeni Velebit
Zaboravljeni Velebit

 

 

Malobrojni velebitski izvori bili su uglavnom daleko od naselja i suviše nedostatni za svakodnevne potrebe za vodom. U cijelome dinarskom području i općenito u kraškim predjelima od Italije do Turske, gorštaci su morali smisliti način opskrbe vodom. Za te potrebe najčešće bi se poslužili prirodnim kraškim oblicima - škrapama. Ako je dno bilo šuplje, brtvili bi ga žbukom od vapna i pijeska te zemljom crljenicom, a gdje je bilo moguće i drvenim klinovima. U novije vrijeme brtveni materijal je bio cement.

Tako bi dobili kamenicu u koju se voda skupljala s okolnoga stijenja prirodnim ili isklesanim kanalićima i izravno s neba. Ponekad bi priroda podarila kakvo kameno korito tisućama godina dubljeno kišom, pa bi uz malo dogradnje posao bio lakši.

Pored toga, kada je u pitanju bilo napajanje stoke, gorštaci bi se na osebujan način snalazili barem tijekom dijela godine. Na zaravnima podno kakva većeg šumovitog masiva ili stijenja, gdje je bilo obilje crljenice, koja se ponaša slično ilovači, iskopali bi bazen. Zatim bi crljenicu nabili i bazen obložili kamenjem kako se zemlja ne bi urušavala. Time bi stvorili lokve koje su se prirodno punile kišnicom i slivnim oborinskim vodama s obronka ponad njih. Ovakvih lokvi je u Velebitu razmjerno malo, jer su i prostori gdje je to ostvarivo malobrojni i nisu uvijek na povoljnim pravcima kretanja ljudi i stoke.

 

VELEBITSKA LOKVA

VELEBITSKA KAMENICA I DOLAC

 

 

Cisterna za vodu bila je prava raskoš, građena u zemlji pomoću klesanih kamenih blokova brtvljenih cementnom žbukom. Razdoblje izgradnje takvih građevina u Velebitu bilo je samo u doba između dva svjetska rata. Jedino je tadašnja vlast poticala život u ovim pasivnim krajevima gradeći seoske cisterne blizu većih naselja, stočne i turističke putove, ali i turističke zgrade. Tako je tridesetih godina prošloga stoljeća nastala ”Turistička staza“, danas poznatija kao Premužićeva. Bila je zamišljena kao sustav uzdužnoga velebitskog puta i poprečnih pristupnih putova.

 

Takav sustav građenih putova ne samo što bi narodu olakšavao kretanje glavnim pravcima, nego je trebao poslužiti i u turističke svrhe. Kakvoga li gospodarskoga viđenja budućnosti i osjećaja za siromašan narod! Tadašnji narodni čelnici bili su svjesni raznolikih turističkih mogućnosti koje nudi sprega izravnog dodira Dinarskoga gorskog lanca i Jadranskog mora. Također su bili svjesni i neophodnog prisustva mjesnoga gorštačkog stanovništva, bez kojega takav koncept ne može zaživjeti.

 

U današnjim uvjetima, kada u Dinaridima više nema stanovnika, ovakav turistički koncept više nije ostvariv. Međutim, ista ideja, koncepcijski osuvremenjena i prilagođena uvjetima, u svijetu je već prilično dugo odličan turistički proizvod. U tome prednjači Francuska. Nedavno predložena ”Strategija razvoja turizma Republike Hrvatske do 2020. godine” ukazuje na koncepcijski nejasnu predodžbu o takvoj, ali i o nekim drugim vrstama turističke ponude u gorju, te njihovoj učinkovitoj provedbi.

TURISTIČKA STAZA - UKLESANA

TURISTIČKA STAZA - PODZIDANA

 

Pastirska kultura bila je prevladavajuća u svim gorskim područjima Europe. Dopunjavana ratarstvom, ta kultura postoji još od brončanoga doba i u onom svojem ilirskom obilježju sačuvala se na hrvatskim prostorima donedavna. Znatiželjnika koji je prate i pronalaze njene iščezavajuće ostatke, danas je kod nas vrlo malo, možda desetak. Onih koji bilježe njene običaje, rječnik, toponime i trase prastarih putova još je manje.

 

Velebitska živuća prošlost
Velebitska živuća prošlost

 

Od stručnjaka koji službeno, o državni trošak proučavaju i bilježe ove ostatke života gorštaka, koliko je meni zasad poznato, djeluje tek jedan.Ta kultura dio je naše povijesti, a mi o njoj sve manje znamo. Mjesno stanovništvo srami se svoje pastirske prošlosti i nastoji je odbaciti, jer ona više nije dio naših suvremenih životnih stremljenja.

 

Kulturno prosvjetna, gospodarska i turistička zajednica Hrvatske za sada ne nalaze potrebitim vrednovati sadržaje i baštinu te kulture, oplemeniti je i prilagoditi drugim ciljevima i svrhama, kako bi ona postala naš ponos i izvozni turistički proizvod. 

 

Autor članka: Tomislav Šnidaršić // fotografije: Tomislav Šnidaršić

Komentari   

 
+1 #4 podgorac 2014-09-04 22:38
ja se vracan korienima ali u liku jer mi kodkuce nije bilo dozvoljeno gradit stale ja san ponosan na moje predke koji su cobanli
podno Svetog Brda ja san sin Velebita tamo san rodjen tao ce me zakopat dica i jadan je covik koji se sebe srami a to je vecina u Podgorju oce turizam sa nizozemskim pomidorima i novozelandskom janjetinom
Citat
 
 
+4 #3 Vladimir Matek 2013-12-09 09:47
".. zajednica Hrvatske za sada ne nalaze potrebitim vrednovati .." Tuđe je ljepše i bolje, a mi znamo dići kredit i kupiti "šljokice". Sve drugo moramo sami steći jedino kredit ne moramo, to će morati djeca vraćati, a sada nam ga ne mogu uskratiti.
Nas su hranili roditelji pa je red da to nastave i djeca. Tako gledajući bolje da djecu dočeka netaknuti Velebit jer ćemo ga mi izbetonirati, napuniti fekalijama i tražiti stranca da sve otkupi kako bi nas zaposlio da mi mijenjamo plahte i čistimo fekalije.


HVALA AUTORU! UŽIVAO SAM!
Citat
 
 
0 #2 smiljena 2013-06-04 22:57
Citat
 
 
+1 #1 Ljubica Vasin 2013-05-29 06:57
Hvala za predivne fotografije ii za upoznavanje sa kulturnom baštinom Hrvatske.Tata mi je rodom iz Oštarija kod Ogulina i dosta sam vremena provodila tamo.
Lijep pozdrav !
Citat
 

Dodaj komentar

Sigurnosni kod
Osvježi

Wild Croatia

Wild-Croatia - fotografije divljeg svijeta prirode

Wild Croatia je stranica čiji sadržaj stvaraju fotografi - ljubitelji divljeg svijeta prirode. Kvalitetnim sadržajem i  jedinstvenim pristupom želimo Vam dočarati ljepote divljeg svijeta prirode, njegovu biološku raznolikost i potrebu za zaštitom. Predstavljamo Vam fotografije planina, šuma, ravnica, močvara, rijeka, mora i podmorja. Pogledajte fotografije divljih životinja koje su nastale u njihovim prirodnim staništima. Upoznajte samonikle, ljekovite i zaštićene biljne vrste.

Tko je Online

Imamo 65 gostiju i nema članova online