Wild Croatia - Divlji sviiet prirode | fotografija | video | članci

Ornitološki svijet uz rijeku Kupu

Šljuka kokošica (Gallinago …

FOTOGRAFIJA: TOMISLAV KLANFAR

Rijeka Kupa na svom putu od izvora podno mjesta Razloge u Gorskom kotaru do ušća u gradu Sisku prevaljuje duljinu od 296km, svladavajući pri tome visinsku razliku, to jest pad od 225m. U dužini od 118 km, od mjesta Hrvatsko do mjesta Kamanje, Kupa čini prirodnu granicu s Republikom Slovenijom. Rijeka teče iz smjera zapada prema istoku te protječe kroz 2 biogeografske regije. Po prilici prvom trećinom duljine toka nalazi se u alpskoj, dok su druge dvije trećine u kontinentalnoj regiji.

Rijeka Kupa na svom putu od izvora podno mjesta Razloge u Gorskom kotaru do ušća u gradu Sisku prevaljuje duljinu od 296km, svladavajući pri tome visinsku razliku, to jest pad od 225m. U dužini od 118 km, od mjesta Hrvatsko do mjesta Kamanje, Kupa čini prirodnu granicu s Republikom Slovenijom. Rijeka teče iz smjera zapada prema istoku te protječe kroz 2 biogeografske regije. Po prilici prvom trećinom duljine toka nalazi se u alpskoj, dok su druge dvije trećine u kontinentalnoj regiji.
Većina tih osnovnih činjenica o rijeci Kupi čini je pogodnom i privlačnom za mnoge biljne i životinjske vrste, a prema tome i ptice koje su na Kupi, uz Kupu i u njenoj blizini našle idealna staništa koja zadovoljavaju sve ili barem većinu njihovih potreba kroz godinu.

Na rijeci Kupi i u njenoj neposrednoj blizini zabilježeno je više od 250 vrsta ptica (od u Hrvatskoj ukupno zabilježenih 400), a od toga je najveća raznolikost zabilježena na području Pokupskog bazena, neizostavnog dijela neposredne blizine rijeke Kupe, kada je o njenoj ornitofauni riječ. To područje, omeđeno mjestima Ozalj, Karlovac, Pisarovina, Zdenčina i Draganić, čiju južnu granicu čini rijeka Kupa, a njegovom donjom trećinom prolazi kanal Kupa-Kupa, izuzetno je vrijedno kao stanište za ptice te je zbog toga uvršteno u ekološku mrežu „Naturu 2000“ kao područje očuvanja značajno za ptice (POP „Pokupski bazen“), a jedan od tri šaranska ribnjaka koji se nalazi u tom području (Pisarovina, Draganić i Crna mlaka) uvršten je na listu  močvara od međunarodne važnosti, sukladno konvenciji o močvarama od međunarodne važnost,i naročito kao staništa ptica močvarica (Ramsarska konvencija). Ti ribnjaci zajedno s okolnim poplavnim šumama i poljodjelskim površinama čine idealan životni prostor za mnoge vrste ptica i to ne samo močvarica, već i brojnih vrsta šumskih kao i otvorenih staništa s izraženim antropogenim utjecajem.

S obzirom na tako veliki broj vrsta, u ovome članku ću se osvrnuti samo na one tipične predstavnike ornitofaune koji su usko vezani za pojedine dijelove toka rijeke Kupe i njenih obalnih staništa.

Iako visinska razlika koju ova rijeka svladava na svojem putu prema ušću nije impozantna, ona je u svojem gornjem dijelu toka prava planinska rijeka, kristalno bistra, brza, relativno plitka i puna brzaca i slapića  dijelom smještenih duboko u kanjonu. Rijeka takvih karakteristika čini idealno stanište za vrste poput vodenkosa (Cinclus cinclus) i gorske pastirice (Motacilla cinerea).

Iako se gorsku pastiricu sve do Ozlja može redovito sresti uz rub rijeke i po stijenama koje iz nje vire, vodenkos je svojim načinom života vezan gotovo isključivo za brze, plitke i bistre dijelove rijeke i većih potoka u kojima vješto roni pri potrazi za hranom.

Krenemo li nizvodno, rijeka pomalo gubi na brzini, čemu u mnogome pridonose brojni, ljudskom rukom podignuti slapovi – pregrade izgrađene u svrhu pokretanja vodenica. U takvim mirnijim dijelovima toka počinje se pojavljivati još jedna karakteristična ptica vodenih staništa, vodomar (Alcedo atthis).

Iako za vrstu specifičnih i jarkih boja, tog se malog ribolovca ne zamjećuje lako dok vreba sitnu ribu na koju se vješto strmoglavljuje s kakve grane obalnog raslinja. Na istom dijelu rijeke Kupe počinju se pojavljivati rijetki predstavnici male prutke (Actitis hypoleucos), također karakteristične vrste obalnih područja rijeke s bržim protokom. Iako se radi o relativno brojnoj ali osjetljivoj (VU) vrsti u Hrvatskoj, sa sveukupno nešto manje od 400 gnijezdećih parova koncentriranih uz rijeke Savu i Dravu, Kupa do Ozlja jedna je od njenih rijetkih gnijezdilišnih oaza sa svega nekoliko parova.

Obje vrste gnijezde na samoj obali rijeke, mala prutka najčešće izravno na tlu, dok vodomar u njenim strmim, eroziji podložnim i odronjenim dijelovima kopa i do 1m duge hodnike s proširenjem za gnijezdo na kraju. Zbog takvog načina života za njih je iznimno važan prirodan i nesputan tok rijeke jer jedino im takav može pružiti sve životne uvjete.

Na ovom dijelu toka rijeke Kupe, na prijelazu iz alpske u kontinentalnu regiju izmjenjuju se mirni, ujezereni dijelovi toka iznad brana s brzim dijelovima ispod njih te privlače mnoge ptice iz okolice. Uz raznorazne vrste koje do vode dolaze radi osvježenja i kupanja, najčešće i najpoznatije od njih su divlja patka (Anas platyrhynchos), siva čaplja (Ardea cinerea) te veliki vranac (Phalacrocorax carbo), koji rijeku Kupu posjećuje prije svega u zimskim mjesecima kada u naše krajeve na zimovanje stižu populacije iz sjevernijih dijelova Europe.

Zadnjih godina ovdje se počela pojavljivati još jedna vrsta. Radi se naime o u Hrvatskoj kritičnoj ugroženom (CR) velikom roncu (Mergus merganser) čijoj je gnijezdećoj populaciji u Hrvatskoj Kupa postala drugo poznato gnjezdilište. Iako se radi samo o oko 6 prisutnih aktivnih parova, sveukupni broj jedinki čini Kupu u Hrvatskoj najvažnijim gnjezdilištem ove na uznemiravanje i uređenje toka rijeke Kupe vrlo osjetljive ptice.

U srednjem, te prije svega u donjem, nizinskom dijelu rijeke Kupe broj ptičjih vrsta značajno raste. Razlog tome leži prije svega u porastu raznolikosti staništa uz rijeku, kao i već prije spomenutom Pokupskom bazenu u kojem se mnoge vrste zadržavaju prilikom proljetne i jesenske selidbe. Od prepoznatljivih ali i značajnijih gnjezdarica ovog područja izdvoji bih dvije vrste koje su u Hrvatskoj klasificirane kao osjetljive (VU), crnu rodu (Ciconia nigra) i štekavca (Haliaeetus albicilla).

Obje gnijezde u starim okolnim šumama, u pravilu starijim od 80 godina, koje im pružaju sigurnost i mir, dok hranu traže na rijeci i njenim obalama. Također, za obje vrste od iznimne su važnosti obližnji šaranski ribnjaci na kojima hvataju hranu. Crna roda se većinom hrani manjim vrstama riba gacajući plitkim dijelovima rijeke ili gotovo isušenim ribnjačkim površinama na kojima nakon izlova šarana zaostaje velika količina riba koje se u ribnjačarstvu smatraju otpadom. Štekavac je pak specijaliziran za hvatanje većih riba, u pravilu bolesnih i iznemoglih te time pridonosi održavanju zdravlja ekosistema u kojem živi.

Na području rijeke Kupe procijenjeno je gniježđenje 10-15 parova crne rode (veličina gnijezdeće populacije u Hrvatskoj iznosi oko 300 parova) te isto toliko parova štekavaca, od ukupno zabilježenih 150. Iako bi se u ovom dijelu toka rijeke Kupe, a prije svega na okolnim staništima Pokupskug bazena moglo nabrojati još poprilično značajnih gnijezdećih i preletničkih vrsta vrijednih posebne zaštite, kako bi ostao samo kod onih koje se češće od ostalih mogu susresti na rijeci Kupi, navesti ću još samo njih nekoliko, klasificiranih u višim kategorijama ugroženosti.

Prije svega tu bi bila kritično ugrožena (CR) šljuka kokošica (Gallinago gallinago). To je u Hrvatskoj vrlo rijetka gnjezdarica (10-ak parova)koja je za vrijeme selidbe znatno brojnija, te se u tom periodu prilikom potrage za hranom može susresti na plitkim dijelovima muljevitih obala Kupe.

Nešto češće se može susresti veliku bijelu čaplju (Casmerodius albus) i čaplju dangubu (Ardea purpurea). Dok velika bijela čaplja gnijezdi gotovo isključivo u Posavini, danguba je tek malobrojna gnjezdarica Pokupskog bazena. Obje spadaju u ugrožene vrste (EN) koje su u Hrvatskoj na gniježđenju zastupljene sa procijenjenih 150-ak, to jest oko 135 parova.

Kao posljednju vrstu ovog kratkog popisa tu bi još mjesto našla i mala bijela čaplja (Egretta garzetta). Ova osjetljiva vrsta (VU) hrani se u plitkim močvarama, jezerima i dijelovima rijeka na kojima, za razliku od velikih vrsta čaplji koje čekaju na plijen, može isti aktivno loviti, pri čemu nerijetko, trčeći za ribicama i ostalim manjim vodenim životinjicama izvodi prave vratolomije.

Autor teksta i fotografija: Tomislav Klanfar, dipl.ing.biol

Preuzeto iz Glasnika Hrvatskog društva za zaštitu voda